Aleksandar Bogdanović je autor i multiinstrumentalista iz Nikšića. Trenutno radi kao edukator u muzičkoj školi Vasa Pavić u Podgorici, a u svojoj sviračkoj karijeri ubilježio je veliki broj bendova. Od heavy metal sastava Whited Tears koji je egzistirao devedesetih, preko grupe Marble koja je spakovala drugi studijski album došao je i do prvog solo albuma. Album “Vjetrovi dolaze” biće dostupan za besplatan download sa našeg sajta u petak 12. jula ove godien tačno u ponoć.
Od metal benda Whited Tears do danas je dug put. Možeš li opisati tu evolulciju
Ta evolucija je previše šarena. Oduvijek sam želio da se bavim muzikom, samo nisam znao odakle da počnem, jer nisam imao muzičko obrazovanje kao tinejdžer. Withed Tears i upoznavanje sa gitaristom Blagojem Đurovićem dalo mi je prvu šansu za to, ali i želju. Heavy muzika je prva muzička faza kroz koju sam prošao, a koja mi je ostavila želju da se kroz nju pokušam izraziti, tako sam naučio prvi put da sviram neke instrumente ozbiljnije i napisao prve tekstove. U WT sam doživio možda i najznačajnije poznanstvo u toj ranoj fazi, sa gitaristom Milivojem Kljajićem – Kljajom, sa kojim sam u WT bio co-writer, i sa kojim sam se nakon nekoliko godina odvojio i radio muziku u nečemu što je vremenom dovelo do grupe Marble. Marble je uvijek bio ono što sam zaista želio da radim. Muzika progresivna, inovativna sa ogromnom slobodom izražaja i puna emocije. Mislim da sam se kao writer tu najviše prekalio. Nakon školovanja i iskustava na raznim poljima u inostranstvu i ovdje, posebno nakon interakcije sa džez muzikom osjetio sam da je vrijeme da počenem i sa solom radom.
Koliko je drugačije iskustvo svirati devedesetih i danas. Još uvijek sarađuješ sa nekim ljudima sa kojima si i tada, ali se ekipa umnožila.
Devedesete i početak dvijehiljaditih bile su godine ekspanzije heavy metala i tad su buknuli najznačajniji žanrovi, mislim da Withed Tears priča mnogo duguje takvim okolnostima kao doom/gothic metal bend. Međutim bilo je i jako teško, jer u to vrijeme u Crnoj Gori i okolini nije se slušala kvalitetna muzika kao danas nakon široke pokrivenosti internet medija. Danas mnogo više ljudi sluša dobru muziku i što sam primijetio u poslednje vrijeme, ljudi slušaju raznovrsnu muziku. Tada si imao metalce, rokere, repere, hopere… danas su ljudi koji kapiraju umjetnost shvatili da su svi pod jednom kapom i u muzici traže smisao a ne povod za podjele.
Što se tiče saradnje, uvijek je ostala priča sa Kljajom, a ekipa se umnožila jer smo imali sreće da regrutujemo neke talente koji su tek počinjali a sad već izrasli u mnogo dobre muzičare.
U iščekivanju smo novog Marble albuma. Dokle ste sa tim?
Drugi album Marble je snimljen i masterizovan prije nekih mjesec dana, a promociju ćemo raditi 7. septembra na nikšićkom Bedemu sa gostima Darkwood Dub i Fjodor. Što se tiče procesa, ostale su neke sitnice oko bukleta za CD.
Uskoro će preko našeg portala izaći tvoj solo materijal „Vjetrovi dolaze”. Kaži nam nešto o projektu.
,,Vjetrovi dolaze” je moj prvi solo rad i sadrži 7 pjesama koje predstavljaju otprilike ono čime planiram da se bavim u sledećem periodu. Na albumu se pojavljuju bubnjar Danilo Vuletić iz Marble i vokal Anđela Bulatović.
„Vjetrovi dolaze” je demo album koji ima naznake konceptualnog. Da li je ovo poslednje okušavanje pred najavljeni veliki projekat rok opere ili nešto sasvim drugo?
Dobro si primijetio da je konceptualan iako ima puno instrumentala i predstavlja jednu psiho-emotivnu priču o ljubavi i samoći. Pokušao sam time da najavim stil koji ću da radim ali i nova, veća konceptualna djela. Svoje albume ne zamišljam kao skup od 10 ili 15 pop pjesama od 3 minuta kao što je slučaj sa nekim žanrovima, već više kao priče povezane konceptom ili temom u jedno djelo. Što ne znači da nekad neću napisati i nekonceptualan album. Sad, nakon što je ,,Vjetrovi dolaze” spreman za izdavanje sa svojom ekipom ću se posvetiti rok operi.
Na albumu su četiri instrumentala. Da li se iz ovih, prije svega ambijentalnih kompozicija može naslutiti kuda će se dalje kretati ono što radiš?
Pjesme sa tog albuma, iako čine koncept, trebalo bi upravo da predstave sve ono što namjeravam da radim u predstojećim godinama. Moguće je da će se neke od tih pjesama kasnije naći u nekom drugom aranžmanu albuma. Što se tiče stila, mislim da će već na operi biti nekih stilskih iznenađenja u odnosu na sve što sam do sad radio, posebno za ljude koji prate Marble. A instrumentali su za mene jako bitan elemnat kod albuma jer čine da djelo ne bude monotono. I volim taj efekat kada se glas pojavi ponovo nakon određene pauze. Sem toga, muzika može nekad da kaže toliko da su riječi suvišne.
Možeš li otkriti nešto o pomenutoj rok operi?
O rok operi ne mogu puno reći iz razloga što je evo, već sam proces snimanja unaprijed napisanog materijala donio brojne, kreativne promjene i ona je još uvijek u fazi uzimanja kursa, posebno aranžmanski. Ono što mogu reći je to da je djelo nastalo po priči koju sam prethodno napisao i da će prvi CD, koji trenutno snimamo pokriti samo prvi čin tog scenarija. Mogu i reći da, iako rok opere obično nemaju elemente operskog pjevanja, ovo djelo će ih sadržati u prvom činu. Pojaviće se neka zanimljiva imena, kao što su Miloš Mićunović (Nagual), Martin Đorđević (White Goes Black Jazz Trio), Danilo Vuletić (Marble), Enes Tahirović fantastični mladi džez pijanista sa Graca, Petar Šundić (Marble), par kolega profesora iz srednje muzičke škole na klasičnim instrumentima, par talentovanih učenika… Lista se još uvijek širi.
Baviš se i pedagoškim radom, kaži nešto o tome.
U Srednjoj muzičkoj školi ,,Vasa Pavić” radim evo već nekoliko godina i tamo smo započeli jednu veoma lijepu priču o savremenoj muzici, pod imenom ,,pop sekcija”. Učenicima sva četiri razreda je pružena mogućnost da uče savremeni muzički performans i mnogi su se već pronašli u raznim stilovima: r’n’b, brit pop, blues, prog rock, heavy rock… Svake godine u maju ili junu imamo koncert gdje učenici koji uče instrumente izvode kompozicije mladih autora koji pohađaju kurs songwritinga, odnosno savremenog komponovanja. Ove godine smo u KIC-u imali prilično uspješan performans. Već sad mogu da vidim neka nova imena na muzičkoj sceni CG za koju godinu.
Kao neko kome je muzika i izvor prihoda, ali i pasija i hobi, možeš li za kraj reći koliko je moguće živjeti od nje u Crnoj Gori.
Muzika je za mene samo pasija nikada nisam na ovo gledao kao na hobi, već kao na svakodnevnicu, nešto što je stalno tu, daje smisao i pomaže mi da se izražavam. Sticajem okolnosti postao sam edukator i to je jedino od čega zaista mogu da živim, sav ostali rad je manje-više neprofitabilan u našoj zemlji, kad se radi o muzici. Ipak svirke mogu da budu dodatni prihod, ali ne nikako nešto na što bismo se mogli osloniti. Bar ne za sada, u ovom vremenu.
razgovarao: Dragan Lučić