Aleksandar Bogdanović se muzikom bavi od petnaeste godine. Prvi angažman imao je u metal bendu Whited Tears, a zatim i u bendu Marble sa kojima ima snimljene albume. Muzikom nastavlja da se bavi kroz studije savremenog performansa na odsjeku za bas gitaru u Engleskoj gdje snima prvi solo demo materijal od sedam pjesama i svira kao studijski i live muzičar. Nedavno je objavio solo material Vjetrovi dolaze. Sa grupom Marble iza sebe ima 2 albuma, kao I dva solo albuma ,,Vjetrovi dolaze (2013.) I rok operu ,,Divno doba – I čin” iz 2014. godine. Radi u muzičkoj školi Vasa Pavić u Podgorici. U nedjelju u podne objaviće prvi materijal novog benda – Parapet. Moći će se naći na našoj novoj platformi bucanpas.com
Nakon avanture sa Marblom i nekoliko solo izdanja, od kojih je jedno i rok opera, okrenuo si se radu sa bendom Parapet. Koliko se to iskustvo razlikuje od ovih prethodnih?
Parapet je zapravo projekat više nego bend i to veoma eksperimentalan kad se radi o stvaranju. Nastao je iz saradnje sa ljudima koji su me pratili u mom solo radu, gdje sam puštao da njihova kreativnost dođe do izražaja više nego svirački kvaliteti. U radu na mom trećem solo albumu kreativnost tih ljudi u interakciji sa akordima i tekstovima koje sam im prezentovao, bila je na tom nivou da nisam mogao izdati takav materijal pod svojim imenom. Ubrzo smo se transformisali u bendi uzeli ime koje sam koristio za svoj prvi materijal još u Englekoj 2008/09. godine.
Album je spreman. Reci nam nešto o cijelom procesu nastanka?
Prve pjesme nastale su negdje na, otprilike, 50% procesa rada na mom trećem solo albumu, kad sam pored tih pjesama gitaristi Marku Ćaćiću prezentovao par kompozicija van koncepta i on je odgovorio kreativnim gitarskim dionicama. U međuvremenu je broj tih takvih nacrta u kom sam ja svirao klavir i pjevao tekstove srodne tematike, a on radio gitare, porastao na desetak i bilo je jasno da se stvara poseban album. Odlučio sam da pauziram sa solo projektom, i krenuli smo sa ozbiljnim radom pod imenom Parapet. Snimili smo 2 singla, objavili ih, a zatim i ostatak albuma ,,Svjetlosti prejake”.
Tema svjetlosti je opet prisutna kao i na nekim ranijim izdanjima. Ima li ona neki poseban značaj u vašem stvaralaštvu?
Svjetlost je u umjetnosti česta tema, posebno kao alegorija nečeg pozitivnog, dobrog, radosnog. Dok je tama ono suprotno svemu tome alegorijski. Na ovom albumu bavio sam se pitanjima da li i tama može imati pozitivnu alegorijsku konotaciju, ako se percepira kao put koji se mora proći da bi se došlo do nekog oslobođenja… ili saznanja. Termin ,,prejake svjetloti” je prema tome suprotna pojava: svjetlost, ako je prejaka otežava vid i može biti prepreka do ostvarenja. Kontrastiranje je zbog svega toga dominanta stilska figura, pa i kontrastiranje jednog istog problema na individualnom i globalnom nivou.
Kao i prethodni materijali i ovaj će se, kako je to danas gotovo pravilo, naći na besplatnom downloadu. Da li uopšte pokušavate staviti vašu muziku na cd ili ploču?
Kao solo umjetnik pod ugovorom sam sa izdavačkom kućom Phonofile Records iz Norveške. Trenutni ugovor obuhvata sav moj solo rad – 2 albuma i singl ,,Sevdalinka”, ali isključivo kao digitalno izdanje dostupno širom interneta od iTunes-a na dalje, ali ovaj album kao ipak neki vid ekperimenta nisam nudio izdavačima, dok ne vidimo reakcije na novi pravac.
Može li se fizički format vratiti i imati značaj koji je imao nekada?
Sumnjam. Nove generacije sa sobom donose neke nove stvari i nove vrijednosti. Onaj osjećaj koji smo mi imali kupujući kasete ili čak CD-ove, koji je za nas nezamjenjljiv, vidim da nove generacije ne razumiju i ne pridaju mu značaj. Za njih postoje neki novi kvaliteti i uzbuđenja, koji su nama više strani i sve će to vjerovatno donijeti nešto novo. A sumnjam u povratak starih vrijednosti.
Gubi li muzika na kvalitetu zbog ovakve situacije sa izdavaštvom i produkcijom?
Gubi na kvalitetu generalno, ali mislim da nije ovo glavni uzrok. Muzika, polako, u potpunosti prestaje da bude umjetnost. Svi oni najbolji muzički žanrovi potpali su pod uticaje tržišta. Vodeći svjetski autori postali su ili neinspirisani ili su akcenat stavili na želju većinske publike. Tako se gubi najveća vrijednost muzike, a za mene i jedina – iskrenost. Mislim da se svim ovim bavim iz razloga što u ovoj vrsti interakcije nema laži, sve je potpuno otvoreno, intimno i duboko. Povezuje umjetnika sa ljudima, ljude sa umjetnikom. Ljude sa ljudima… Ako se to potpuno izgubi u muzici i budem morao da tražim kompromise, počeću da se bavim nečim drugim.
dl