Ko nije slušao NOFX taj nikad nije čuo pravi punk-rock. Ovo je američkim pank veternanima „hiljaditi” album po redu. Od svojih početaka 80-tih godina pa zaključno sa ovim zadnjim albumom ostali su dosledni onome što su uvijek svirali, a što se posebno cijeni u pank krugovima. Ovaj album donosi ubitačnu svirku (po čemu je bend i prepoznatljiv), brze ritmove (bez duple bas pedale, ko može brže laže, zasluga Smelly-ja), distorzirani bas, oštre jake gitare (El Hefe i Melvin) i specifičan glas vođe ove bande Fat Mike-a. Tekstovi su klasični. Pank tematiku. Album otvara pjesma „We called it America” – još jedan dokaz da je bend od svojih početaka gajio odbojnost prema establišmentu svoje države (ima li nas još!?). Ostale pjesme donose priče o alkoholizmu, sjebanom odrastanju, bijesu, metal muzici… Da sada ne bih opisivao pjesmu po pjesmu, nabavite album i nećete zažaliti. U nekih četrdesetak minuta NOFX je spakovao i ispričao suštinu i probleme ljudi kako u Americi, Skandinaviji, Aziji, Africi, tako i kod nas. NOFX ovim albumom još jednom dokazuju tezu da i dalje ima bendova koji gaje čistu i pravu pank svirku, nadograđujući tako još višesvoj status legendi. Album od početka do kraja žari i pali i predstavlja pravo osvježenje za uši. NOFX će ovim albumom sigurno pridobiti još fanova, a nama ostaje nada da ćemo ove i mnoge hitove moći nekada čuti i uživo na nekim ex-yu prostorima, a do tada nabavite album, kupite alkohol, odvrnite pankčinu…. and just PLAY IT LOUD!
ĐorđepunX