Endorfin je jedan bend … o bože … je nešto najbolje što se desilo srpskoj indie sceni, srpskom narodu i srpskoj državi od politike, kulture, društvenih i socijalnih događaja, pa do pojeftinjenja povrća na pijaci, od devedesete pa naovamo. U svom tom ludilu, konfuziji i haosu, rodio se jedan ovakav, mali, lokalni, a ogroman bend! Sve, ama baš sve ostalo pada u vodu, nebitno je i nevažno. Endorfin je jedan ogroman paket, sve sa mašnom, jedan ogroman poklon, jedan ogroman dar svim dušama sa srpskohrvatskog govornog područja, odozgo pa sve do dolje, od Vardara pa do Triglava. Iza ovih rečenica stojim sa svim svojim kredibilitetom, iskustvom, uvjerenjem i sigurnošću.
Jeste, bilo je i ima drugih bendova koji su započeli svoj rad i mnogo uradili u istom tom periodu, ali Endorfin je samo jedan. Neko ove moje riječi može shvatiti kao da nastojim da Endorfin stavim ispred drugih, u prljavoj igri „ko je bolji, ko je lošiji”, i iskreno, zabolje me što će ko da misli! Sa dužnim poštovanjem prema svima, prema svim individuama i bendovima i njihovom stvaralaštvu (koje visoko cijenim), ali je tek bend Endorfin u potpunosti uspio da kroz tekstove i muziku napravi amalgam suptilne osjećajnosti i tragedije sive Pančevačke ulice, osjećanja beznađa tih godina i te generacije djevojaka i momaka, sa vrlo prijatnim, originalnim i ubojitim melodijama, i niko ne bi trebao da ih shvati kao konkurencija, nego jednostavno da uživa u ovoj „musica divina”, muzici duše. Cjelina je potpuna.
Pobogu, poslušajte pjesme sa ovog albuma, poslušajte zarazne „Ro Pavr” ili „Korali”, zastrašujuće iskrene „Nemam nijednog pravog druga” i „Ulična Boemija”. Ljudi su izlili svoje duše svirajući i pjevajući i bukvalno se osjeća miris, ukus i dodir svake duše ponaosob. Nije bog zna koliko trajalo. Ako se ne varam, jedva nekih 5 godina (bend ne radi od 2010 godine), ali ono što su ostavili za sobom je čisto zlato koje ne poznaje koncept vremena. Moj osjećaj prema ovim pjesmama se graniči sa religioznim fanatizmom.
A produkcija? Pa što ako se kreće od pristojne do krdžave? Sve su ovo demo snimci, rađeni dosta primitivno, i upravo ta primitivna atmosfera daje još i više na kompletnom ugođaju i užitku. Pobogu, to je bend, to je ono pravo lice benda, sva brutalna snaga i osjećajnost koje je nemoguće u potpunosti oživiti na studijskom izdanju perfektnih audio karakteristika, kada se nasnimavaju instrumenti i kada se bend fokusira na tehničku preciznost nad osjećanjem. Ovdje se čuje, ustvari osjeća se i dodiruje goli Endorfin i znoj! Ako vam ove pjesme i tripozna atmosfera ne izvuku osmjeh ili sjećanja na mladost (ili na sadašnju mladost), ako vas ova muzika ne zagolica barem malo, onda ste mrtvi, niste ništa uradili tokom svog života, pretvorili ste se u zombija, u mašinu. Preporučujem vam da slušate malo ovaj album, da malo obratite pažnju na tekstove, da se malo trgnete i gledate svojim, ne tuđim očima. Možete li to?
„Džank” je prvi i jedini album Endorfina, dok na netu ili kod izdavača Zdenka Franjića (etiketa „Slušaj Najglasnije”), možete pronaći još i dva EP-a, kolekciju demo pjesama, te „Džank i Skank” kao posebno dopunjeno izdanje albuma sa novim omotom.
Negdje sam pročitao da ima mnogo fanova koji su razočarani činjenicom da bend nije uspio da nastavi dalje sa karijerom. Ja kažem da su stali baš gdje je trebalo, a da li je to zauvijek, ili samo pauza … mislim da nema neke velike važnosti.
Nikola Franquelli