Došlo je vrijeme je da se motor optereti, povećaju obrtaji i mehanika dovede do svojih ekstrema. Nile su izdali novi album i nisu usporili ama baš niti malo! Ova činjenica bi mogla da odvrati dio publike, jer, ipak, nakon nekog vremena sva ta suluda brzina i haos mogu da postanu zamorni, i mnogi su upadali u tu klopku, ali Nile ipak uspjevaju da balansiraju tu negdje, na toj vrlo finoj granici, i iz albuma u album uspjevaju da ostanu sa ove strane, sa strane koja drži visoku pažnju slušaoca.
Ovoga puta u prvi plan odmah upada produkcija na albumu. Često potenciram produkciju i govorim o njenoj važnosti. Zašto? Zato što nigdje kao na ekstremnijim metal albumima produkcija nije toliko bitna. Kako? Jednostavno, u ovom ultra brzom obliku metala, bendovi nastoje da u što manjem vremenskom prostoru ubace što više tonova pod sumanutim brzinama, i taj zadatak niti malo nije lagan ili jednostavan. To bi bilo najjednostavnije objašnjenje. Audio slika je, ono što bi kazali, puna do čepa, i entuzijasti, u svom elanu i zaslijepljeni ciljem, znaju da pretjeraju i da melodije i ritmove pretvore u kakofoniju zvukova – ako se ne znaju ograničiti i ako nisu vješti za pultom za snimanje. Nile već decenijama uspjevaju da ovaj zadatak uspješno obave (OK, možda ne baš uvjek, ali svakako u najvećem broju slučajeva). Nije baš uvjek uspjevalo i bilo je albuma gdje je zvuk mutniji i samim tim je potrebno vremena da se dobro čuje sve. Nažalost, sve manje publike danas ima volje da „sluša i presluša” i ako nije posluženo na zlatni pjat (tanjir), često znaju da samo skrajnu i zaborave. U slučaju benda Nile je to velika greška, jer Karl (Sanders – gitara, vokal, glavni pisac) i bend imaju baš mnogo da ponude, mada treba malo više vremena da se sve čuje, pročita i da se cijeli koncept albuma sagleda i shvati. Podcijeniti Nile albume je dokaz neiskustva i nezrelosti.
Da se vratim na produkciju, koja je na ovom albumu, ponovo, vrlo čista i jasna, i to u velikoj mjeri doprinosi lakšem prihvatanju ovog brutalnog albuma. E, tu zablistaju pjesme poput „Naqada II Enter the Golden Age”. Sva ta ogromna količina instrumentalnog uragana može biti zamorna, ali kada je produkcija ovako čista, kada se jasno raspoznaju svi instrumenti i svi detalji (kojih, kao po običaju ima dovoljno za mnoga preslušavanja) onda je zadovoljstvo preslušavati ovaj album. Nije za svačije uši, ali oni koji znaju da cijene, i u ovom albumu će naći mnogo zanimljivog za preslušavanje, i čitanje jer Karl nije ni ovoga puta razočarao sa svojim literarnim i istorijskim znanjem.
Nikola Franquelli