Anthrax su sa prethodnim albumom, Big 4 turnejom i sa Belladonom ponovo za mikrofonom, napravili veliki povratak na metal sceni. Uspjeli su ponovo da uzburkaju i proključaju krv svih starih i novih fanova, što se i te kako dobro odrazilo na posjećenost koncerata i prodaji albuma. Energija benda je bila opipljiva i sa velikim interesovanjem je očekivan novi materijal. Nažalost, „For All Kings” je najslabiji album u karijeri benda, prosječniji čak i od pojedinih albuma iz devedesetih. Kako je bend uspjeo da napravi toliko zaokret u kvalitetu – da li pritisak i isčekivanja publike ili izdavača, ili su se opustili? Dobro pitanje.
Pjesme su ispijene i bez energije, konfuzne i neujednačeog kvaliteta. Tokom cijelog albuma je vrlo očigledno da su htjeli da urade nešto novo, nešto što niko drugi nije do sada, a opet da ima onaj karakterističan Anthrax duh, ali nisu uspjeli u toj namjeri. Slušajući „For All Kings” imam osjećaj da bend cijedi suvu drenovinu, da izvlače nešto iz ničega, a to je matematička nemogućnost. Ubacili su mnogo novih ideja, isprepletali su ih na sve moguće načine, ali nisu našli pravi način da ih spoje u razgovjetnu cjelinu. Kao dječije kockice od kojih može da se napravi neki zamak, ali kada se sve baci na gomilu, dobija se samo hrpa kockica bez nekog definisanog oblika.
Imam sve pohvale za bend jer se bore, jer traže i kopaju, nakon svih ovih godina uspjeha i svih albuma, i žao mi je da im je uspjeh izmakao ispred nosa. Nadam se da neće stati sa traženjem i da će sledeći album ipak biti bolji jer znam da ljudi mogu da naprave mnogo i ponude publici mnogo više.
Nikola Franquelli