Osam vojnih diktatura: Brazil, Argentina, Čile, Urugvaj, Bolivija, Paragvaj, Peru i Ekvador podržanih od strane Velikog Sema bez ikakvih problema su planirale i izvodile prekogranične otmice, mučenja, silovanja i ubistva hiljada političkih protivnika. Kodno ime ove operacije, danas znamo, bilo je – Kondor. Ime joj je neki kreativni aparatčik nadjenuo po uzoru na pticu impresivnog raspona krila koja lebdi iznad Anda. Iako lijepa, ta ptica je ipak lešinar.
Ova mreža pokrivala je četiri petine kontinenta. Vlade su slale odrede smrti u pomoć jedna drugoj. Granice nijesu bile prepreka, a krv je ostajala na tuđim rukama. I danas se smatra da je ovo bio jedan od najefikasnijih sistema za eliminaciju desetina hiljada ljudi širom Južne Amerike.
Brojke koje se najčešće sreću na internetu su da je Kondor sa sobom odnio 60.000 života, od čega polovinu u Argentini.
Kakve to veze ima sa muzikom? Osim toga što je među desetinama hiljada stradalih bilo mnogo slobodnih umjetnika i muzičara, ima veze i sa glavnim junakom naše priče.
Tokom 1970-ih u Južnoj Americi kombinacije bossa nove i jazza su i dalje bile aktuelne kao i u vrijeme njihove pojave dvije decenije ranije. Muzika pod uticajima velikana poput Antonio Carlos Jobima i Bill Evansa se stvarala i svirala u sjenci Kondor projekta. Između ostalih kompozitora i muzičara muziku je živio i Fransisco Tenorio Junior – danas potpuno anoniman muzičar iza koga je ostao jedan, ali fenomenalan album „Embalo“. I značajan broj gostovanja na materijalima autora kakvi su: Milton Nascimento, Lenny Andrade, Egberto Gismonti… O njemu je snimljen i dokumentarni film koji otkriva ne samo njegovu muziku već i stradanje.
Nakon filma „Searching for Sugarman“ redovno se uvuče neka nevjerica u čovjeka kada za nečiju muzičku zaostavštinu sazna preko dokumentarca. No, „They Shoot the Piano Player“ je u svim aspektima drugačija vrsta dokumentarca. Jedan od onih koji uspijevaju ne samo da ispričaju, a ne oskrnave sve što je vrijedno u djelu umjetnika o kome pričaju, već i da vam pruže uvid u duh jednog vremena – muzičkog, umjetničkog, kulturnog, društvenog, geo-političkog… Jesmo li pomenuli da se radi o animiranom dokumentarcu?
Baš od te animacije je i krenulo naše upoznavanje sa filmom, likom i djelom Tenorio Juniora. Prije nekih desetak godina, Spielbergov Tin Tin se nije uspio uvući u šarenu oskarovsku konkurenciju za najbolji animirani film, u kojoj su uzgred budi rečeno, svoje mjesto našli Kung Fu Panda i Mačak u čizmama. Jedan mali indie film je uspio u onome u čemu veliki Spielberg nije. Bila je to španska romantična tragedija „Chico & Rita“. Njenu režiju zajedno su potpisali Francisco Trueba, Javier Mariscal i Tono Erando. Zanimljiva animacija i priča prožeta muzikom Kube i New Yorka koja je uključivala Dizzy Gilespia kao protagonistu i Beba Valdesa kao kompozitora bila je jedna od rijetkih stvari koje je ta dodjela Oskara preporučila za gledanje.
Kada se dvojac Trueba i Mariscal opet udružio, film je jednostavno morao da bude na vrhu to do liste. Prošle godine oni su svijetu prikazali svoj drugi zajednički animirani film. Ovaj put dokumentarac. „They Shoot The Piano Player“ je naziv ove gotovo dvočasovne eksplozije boja, muzike i emocija.
A sve je počelo naravno u muzičkoj prodavnici!
Trueba je tamo saznao za Tenoria Jr-a prije nekih dvadeset godina. Nakon oduševljenja muzikom, bio je zgrožen činjenicom da od 1976. njegov novi omiljeni pijanista nije uradio apsolutno ništa. Kako kaže narator u filmu, izmišljeni američki novinar i publicista – prva pomisao je bila brz život, droge i sve što ide uz to. No, scenario za film je samo čekao da ga neko otkrije.
Te 1976. nadareni Tenorio je nestao tokom turneje u Buenos Airesu. Nakratko je iz hotelske sobe otišao po sendvič ili lijek u zavisnosti od sjećanja svjedoka i nije ga više bilo. Kondor je letio nad ulicama ovog argentinskog grada. Odredi smrti su harali Buenos Airesom, a kako će se ispostaviti Tenorio je bio među prvima koji će stradati u te godine osnovanoj, kasnije veoma zloglasnoj kaznionici u Buenos Airesu.
Pogrešno vrijeme i pogrešno mjesto reklo bi se. Svi akteri ovog animiranog dokumentarca su svjedoci njegove apolitičnosti i života posvećenog muzici. No, uvijek ostaje otvoreno pitanje po kakvim su tačno spiskovima radile ovakve i slične crne horde. Ovakvu priču je, režiser je to dobro znao, bilo jako teško zabilježiti.
Trueba je u intervjuima pričao da se nije odmah odlučio za animaciju kao filmski format iako je gravitirao prema njoj nakon rada na “Chico i Rita”. Sa druge strane njegov dokumentaristički opus, po mnogima krunisan odličnim muzičkim dokumentarnim filmom „Calle 54“ o latino džezu mu je dao izuzetnu podlogu za jednu ovakvu priču. Naravno, ka animaciji ga je odvukla i činjenica da ne postoji puno fotografija ili video zapisa kojim bi se film mogao prošarati, a ređanje sagovornika je i za amatera izuzetno dosadan i nekreativan posao. Rezultat je šareni hibrid animacije, rokumentarca, političke priče i biografije.
Odlučujuću stvar koja je Truebu odvukla animaciji otkriva sam režiser: „Kada gledaš biografski film, nije važno koliko je dobar. Uzmimo za primjer ‘Bird’, dramatični film o Charlieu Parkeru. Gledaš ga i misliš koliko je dobar glumac Forest Whitaker dok glumi Parkera. Ali ni na trenutak ne vjerujem da je on Charlie Parker. Sada, sa animacijom, čuješ kako Charlie Parker svira i lakše to prihvataš. Kada sam to uradio sa Tenóriom, mogao sam ga vidjeti. Kao da je živ. Umjesto da ga prikažem kroz dokumentarac u kom bi postao puka žrtva nasilja, sada je bio umjetnik. Živ, i u punom sjaju“.
Za savremene djelove dokumentarca autori su usvojili realističniji pristup. Za flešbekove i svaku tačku gledišta, razvili su različite palete boja i različite linije animacije.
Jeff Goldblum, koji, osim što je glumac, i jazz pijanista, pozajmljuje glas, pomenutom izmišljenom novinaru/piscu iz Brooklyna po imenu Jeff Harris. Film otvara njegovo priznanje da je za Tenoria saznao dok je pisao knjigu o bossa nova svijetu te završio putujući Latinskom Amerikom intervjuišući porodicu, prijatelje, kolege i muzičke stručnjake o životu, radu i nestanku pijaniste. Naravno, Trueba je utkao svoj život u lik imaginarnog novinara. Moguće bi bilo zanimljivije da je režiser ispričao svoju priču onako kako se odigrala, no pretpostavljamo da je priči nedostajalo lice odgojeno na zapadnoj kulturi kao neka vrsta kontrateže ostatku likova.
Trueba i Marsical ispunjavaju svaki kadar ogromnom količinom informacija. Uživaćete puštajući svoje oko da luta pozadinama kadrova. Primjećivaćete zanimljinve knjige, postere, fotografije, slike i zalutale komadiće akcije koji su morali biti nacrtani baš kao i sve ostalo u filmu. Kroz tako nasložene detalje film vam dopušta da saznate ko je osoba koja je trenutno pred vama i dopune njenu priču.
Film je prije nego počne da priča priču o nestalom pijanisti i njegovom ogromnom talentu svjedočanstvo jednog vremena i u njemu nevjerovatnog spleta kultura. U jednom trenutku, Trueba i Marsical čak tvrde da je međunarodni uspon bossa nove bio odlučujući događaj u umjetnosti 20. vijeka. U rangu sa filmskim pokretom francuskog novog vala. Ta tvrdnja se zapravo nikada ne istražuje ili brani, ali ostaje u umu kao podsjetnik za istraživanje. Ljubitelji kinematografije biće oduševljeni reinterpretacijom lijepih animiranih behind the scene sekvenci koje prikazuju snimanje poznatih scena iz filmova “Breathless” Jean-Luca Godarda i “400 Blows” Francoisa Truffauta. Stariji audiofili biće zatečeni bosonogom Ellom Fitzgerald koja kao djevojčurak uskače u nastup omiljenog benda očarana bossa novom, ili Franka Sinatre koji je doživio da njegovu karijeru obogate oni koji su odrastali uz njegovu muziku. Tu je naravno i Antonio Carlos Jobim, pa Gilberto Gil.
They Shoot the Piano Player je rijetko iskren film. Na kraju krajeva sve je počelo iskrenom ljubavlju prema muzici Tenorio Juniora, pa se nastavilo pasijom jednog režisera prema muzici koja je rezultirala intervjuima sa muzičarima sa kojima je Tenorio sarađivao. Nakon toga tu je priča o porodici i sa porodicom, da bi se sve nekako steklo u umjetničko-socio-politički traktat… U jednom intervjuu će Trueba pričati o padu u ovu zečiju rupu. Proces mu je donosio nove i nove slojeve priče koje je morao integrisati da bi napravio kompletno djelo.
Koliko je obiman bio posao pravljenja ovog filma govori sam režiser: „Istraživanje sam uradio prije skoro 20 godina, a intervjue sam radio u periodu od tri godine, 2005., 2006. i 2007. godine. Uradio sam 150 intervjua i taj materijal je ostao arhiviran”. Takođe dodaje: “Mislim da je važno spasiti ovog velikog umjetnika, koji je prekinut na sredini svog života i karijere, ali takođe ispričati priču o sudaru ljepote i nasilja koje se još uvijek dešava svakodnevno“.
Na kraju ovog lijepog ostvarenja gledalac jednostavno biva natjeran da i sam istražuje. Uz malo pretrage naći će se na internetu album koji nosi potpis Tenorio Juniora. A na njemu, između ostalih brojeva, divna minijatura od nepuna dva minuta pod nazivom Nebulosa. Faktički kompozicija počinje nakon klavirskog uvoda od pola minuta, pa numera traje svega minut i trideset sekundi. Ali, u tih devedeset sekundi se desilo sve. Izuzetna klavirska priča koju gotovo neprimjetno prate bubanj i kontrabas. Takav je i ostatak albuma Embalo. Drugačije nijanse, raspoloženja i priče, ali svaka pitka, vrijedna ponovnog slušanja i tumačenja. Njihova minutaža je zanimljiva. Od jedanaest kompozicija samo jedna je duža od četiri, a tri od tri minuta. Kada ih poslušate biće vam jasno da bi i sekund preko toga bio suvišan.
Nakon odgledanog filma i odslušanog albuma, veća je enigma zašto muzičar i kompozitor koji je Embalo snimio sa 23 godine do svoje tragične smrti u 35. godini nije snimio više nijedan album kao lider sastava. U filmu se pominje gomila komponovanog materijala. Jednu od tih numera odsviraće u filmu Bebo Valdes. Nažalost, od ovog prelijepog minimalističkog tridesetominutnog albuma iza Tenoria nije ostalo drugih usnimljenih radova.
They Shot the Piano Player je film koji svako ko voli muziku mora pogledati.
DL