Odavno jedna godina nije bila muzički čudna kao ova koja nam izmiče za koji dan. Dovoljan je samo podatak da su Stonesi objavili album, a Beatlesi pjesmu.
Za mejnstrim medije najvažnije muzičke vijesti bile su uticaj algoritama na kreativnu industriju, nadmoć žena na top listama najboljih ostvarenja i najvećih koncertnih atrakcija, poplava muzičkih dokumentaraca i romansiranih biografija. Naravno, okupljanja i raspadi. Nažalost i odlasci nekih imena za koja smo mislili da se ne mogu ispisati iz knjige živih. Tina, Sinead, Shane…
Treba uživati u svakom danu u kom nam dobar album isporuče veterani kakvi su Rolling Stonesi, Depeche Mode, Metallica, Roger Waters, Neil Young, PIL… ali i nešto mlađa generacija, opet veterana – Sigur Ros, QOTSA, Blink 182, Belle & Sebastian, Wilco, Govt Mule, Foo Fighters, Madness, The Jesus and Mary Chain, PJ Harvey…
Svjesni smo da moderna muzika teško da može izroditi antologijske zbirke pjesama kakve su nekada rađane gotovo svakog mjeseca. Posebno se to dešava zbog ekspanzije striming servisa i plasiranja muzike kroz znatno kraće formate ili čak singlove. Dojam je da se danas muzika više gleda, miriše, dodiruje nego sluša… Zbog ultrabrzog života osjećaju je rijetki.
Preslušali smo ove godine dosta, ali opet nedovoljno. Svjetskim listama haraju Olivia Rodrigo, Caroline Polachek, Boygenius, veliki broj R&B i hip hop autora i albuma. Tek se u dva ili tri albuma poklapamo sa najprisutnijim svjetskim muzičkim medijima. Da se razumijemo, to smatramo pozitivnim 🙂
Od onoga što je ove godine izvrtio naš plejer izdvojili smo samo neke koji su u njemu ostali duže vrijeme. Iako je bilo i drugih izvrsnih ostvarenja, naročito kada su pjesme u pitanju, ovog puta smo se namjerno fokusirali na format albuma i bendove i autore koji su uspjeli da iscijede odličan skup pjesama i upakuju ga kako tim riječima i notama i dolikuje.
Ne ovo nije, lista najboljih albuma, već samo lista naših toplih preporuka, jer znate kako se kaže – treba čuvati ljude koji vam preporuče dobru muziku.
Za sam početak naše liste preporuka – dvije kompilacije.
The Endless Coloured Ways: The Songs of Nick Drake
Hrabar je onaj umjetnik koji pokuašava obraditi pjesmu Nick Drake-a. Teško je ući u svijet i posebno psihu ovog namučenog stvaraoca. Naročito ako stvarno želite da ta pjesma zvuči kako treba. Ovaj tribute materijal nosi gomilu neuspjelih, ali i solidnih i odličnih čitanja Drejkove zaostavštine. Neki autori biraju sigurniji teren i ostaju blizu izvora, dok drugi otvaraju potpuno nove puteve. Kao što se i moglo očekivati, riječ je o neiznijansiranoj kompilaciji. Imena koja su uzela učešća garantovala su takav miks, ali i pokazala koje je sve djelove muzičkog univerzuma dotakla Drejkova genijalnost su ono najbolje što današnja muzička scena može da ponudi. Fountains DC, Meshell Ndegeocello, Joe Henry, Emeli Sande, Bombay Bicycle Club, Feist, Ben Harper, Liz Phair, John Grant, Philip Selway… Lista je podugačka. Otkrijte je sami i među njima nađite favorite.
VA – Tell Everybody
Blues je rijeka sa pritokama koja teče u gotovo svaki kanal američke, ali i svjetske muzike. Dan Auerbachova etiketa Easy Eye Sound predstavila je kompilaciju starih i novih autora koju je nazvala 21st century juke joint blues. Ima tu svega. Kako rekosmo od starih majstora do briljantne mlade krvi. Od akustičnog bluesa do modernog blues-rocka. Kompilacija je svojevrsno istraživanje i mapiranje blues tradicije, a u ekspediciji učestvuju: Dan Auerbach, ali i Black Keys, R.L.Boyce, Robert Finley, Gabe Carter, Nat Myers…
Od kompozicija koje tvore albume izdvajamo:
City & Colour – The Love Still Held Me Near
Kanadski alt-folk umjetnik Dallas Green koji radi pod pseudonimom City & Colour sklopio je novi album. Nastajao je tokom pandemije i postpanedmijskih godina. Ova zbirka kompozicija je njegov obračun sa gubitkom bližnjih i svijetom koji ostaje nakon njihovog odlaska. Ništa manje i o prihvatanju svakog dana kao dara. Nekadašnji gitarista i pjevač NU metal benda Alexisonfire na svom sedmom albumu pokazuje zašto se otisnuo u solo vode. The Love Still Held Me Near je divan album stvoren za recikliranje tuge i stvaranje nekih novih početaka. Neki kažu da je Green na ovom albumu prekrasan, mračan i emocionalno upečatljiv, kao Jeff Buckley na albumu Grace. Iako ima nagovještaja te patine, uzmite to sa velikom rezervom. Koproducent, multiinstrumentalista i član benda Matt Kelly zaslužuje puno zasluga za zvuk albuma, jednako tako i Jacquire King (Tom Waits, Modest Mouse, Kings of Leon), koji je miksao album. Green je objavio i koncertno izvođenje ovog materijala koje možete ispratiti na linku ispod.
The Paper Kites – At the Roadhouse
U julu 2022. u Melbournu The Paper Kites su krenuli u potragu za prostorom koji bi se mogao pretvoriti u studijsko-koncertni ambijent. Naišli su na prikladnu zgradu u Campbells Creeku, bivšem rudarskom gradu oko 140 kilometara od Melbournea. Od prodavnice rudarske opreme, preko hotela i onog što je ostalo iza požara koji je preživjela, zgrada je konačno postala The Roadhouse, kompleks studija, smještajnih kapaciteta i kafane. Kitesi su krenuli sa uvježbavanjem materijala za ono što će postati njihov šesti album. Probe su se odvijale tokom radnih dana, a vikendima je mjesto bilo ‘open house’ u kom su The Paper Kites izvodili svoje nove pjesme svima koji bi došli „na po jednu“. Vikend nastupi su najavljivani od uha do uha, ali se ovaj tradicionalni način pokazao učinkovitim, pa su druženja postala izuzetno popularna. Trake su nastajale kako u studiju tako i tokom nastupa. Rezultat je odlični „At The Roadhouse“.
The Hold Steady – The Price of Progress
Ovaj izuzetni, ali u Evropi ne toliko prisutan bend je 2023 obilježio 20 godina rada. Uradili su deveti album The Price Of Progress, koji je objavljen 31. marta 2023. u sklopu vlastite diskografske kuće Positive Jams a plasiran preko Thirty Tigersa. Album donosi nove priče o gubitnicima u zemlji u kojoj se ostvaruju svi snovi. Jedna od takvih priča je i Carlos is Crying – srednjovječnjaku koji u memljivoj kafani u kojoj dronovi služe pića napaćenim dušama prosipa svoju priču o životu koji je trebao da ispadne drugačije. Od uspješnog skejtera očiju punih budućnosti do nimalo spektakularnih poslova, hipoteka i preživljavanja… Snovi adolescencije nestali u stvarnosti svijeta odraslih. Naravno, kao i do sada Greg Finn (vokal i tekstopisac) ne pada u patetiku, velikodušan je sa detaljima i svaka pjesma je bukvalno mali film. Naravno uz sve to ide prepoznatljivi bluz rok njegovog benda. Storytelling u svom najboljem izdanju.
Yo La Tengo – This Stupid World
Ovo je bend sa gotovo četiri decenije karijere. Prije samog albuma treba pomenuti njihov veliki povratak kada su negdje u vrijeme pandemije krenuli da iznova stvaraju imidž benda, makar onaj vidljiv u online svijetu. Nakon što su izbacili „pandemijski“ album bilo je jasno da njihova priča ima snagu istu kao i decenijama ranije. Ovogodišnji This Stupid World je potvrdio da su svježi i spremni za sve. Od laganih ritmova, balada koje pjeva njihova bubnjarka do astralnih džemova od dvocifrenog broja minuta. Možda i najbolje izdanje ove godine. Ovo je jedna od tačaka u kojoj se naša lista spaja sa onim svjetskim. Usput, pokušajte da zamislite koliko je teško dospjeti na bilo kakvu listu sa šezdeset godina života, četrdeset karijere i sedamnaestim albumom. Posebno u današnje vrijeme.
Blur – The Ballad of Darren
Od kada je stao Blur 2015. godine Damon Albarn je konačno završio put od heroinskog korisnika do joga momka. Usput izdao četiri albuma sa Gorillaz i još tri pod drugim imenima; komponovao je muziku za Alice in Wonderland, krenuo sa operom i pokušao razviti Gorillaz film za Netflix. Kao i mnogi bivši zavisnici, i on je u bijegu od inercije. I dobro mu ide. A onda je došlo vrijeme za novi Blur. Na neki način album je introspekcija. Seciranje lične i prošlosti benda. Tragove toga možete naći u gotovo svakoj pjesmi, naročito u The Narcissist ili The Heights.
Licinda Williams – Stories From A RNR Heart
Krajem 2020. godine moždani udar oštetio je motoričke sposobnosti ove umjetnice, rođene u Louisiani. Udar je bio do te mjere jak da joj je oduzeo sposobnost sviranja gitare. Ali rokenrol srce je udaralo i krenulo na put oporavka. Tri godine nakon toga snimila je ovaj album sa A-listom gostiju poput Bruce Springsteena, Patti Scialfe, Angel Olsen. Postojao je rizik da će se Lucindin 15. studijski album od strane auditorijuma percipirati više kao tribute Williamsovoj nego nastavak njene samostalne karijere. Poslušajte i saznajte zašto se to nije dogodilo.
Teskey Brothers – The Winding Way
Treći album australijskog benda zvuči kao novi početak. Ime je dobio po ulici u kojoj su braća Teskey živjela kao djeca. The Winding Way je posveta tom posebnom domu. Tu su živjeli, sazrijevali, ali i izgradili studio gdje su snimana prva dva albuma. Stvari su se izmjestile iz ležišta, prvo s promjenom u bendu iz kog su otišli basista Brendon Love i bubnjar Liam Gough. Potom se desila još veća promjena. Mjesto u kom su živjeli i snimali je postalo prošlost. Uspomene su dijelom nestale, pa su braća otišla u Sydney da novi materijal snimaju sa poznatim producentom Ericom J. Dubowskyjem (Flume, Chet Faker, The Chemical Brothers). „Ne želimo producenta koji je bio preblizu našem žanru,” kaže jednom prilikom Sam Teskey, koji je sarađivao sa Dubowskyom na produkciji. Vjerovatno je i to dio njihovog ponovnog izdizanja.
Peter Gabriel – i/o
Dvadeset i osam godina u izradi. Objavljen 21 godinu nakon što je bila planirana objava sestrinskog komada vezanog za genijalni Up. Ovo je Gabrielov deseti album, a zvuči nevjerojatno neusiljen i savremen. Na albumu se bavio brojnim temama koje su ga zaokupljale godinama. Primjera radi, pitanjima vjerskog terorizma, virtuelnih i online svijetova, ljudima i vještačkom inteligencijom, starenjem i smrtnošću… Objavljujući singl po singl svakog punog mjeseca izgledalo je kao da Gabriel želi da se otrgne od digitalnog svijeta i napravi neki novi sklad sa prirodom. Naravno, sve ovo ne pokazuje da na njegovom albumu ima još dosta melodija za arene.