Za početak reci mi kako si se zainteresovao za punk rock?
Prvo sam bio mods, kasnije postao skinhed. The Clash i The Sex Pistols su puno uticali na mene, ali sam se više identifikovao sa Oi! bendovima kao što su The Business, Cock sparrer i The Cockney Rejects, koji su se pojavili par godina poslije prvog talasa panka. Prva oi pjesma koju sam napisao bila je “On Yer Bike”, koja je izašla na kompilaciji “OI! OI! That’s Yer Lot” ranih osamdesetih.
Kakva je bila scena kada ste vi počinjali da svirate?
Jaka. I sada se vrać na taj nivo, scena je ponovo jaka.
Zašo baš Oi! kao muziči pravac?
Zato šo mi Oi! najbolje pristaje, kao da je napravljen za mene i moj način života. Oi! tekstovi su obično sirovi, prilagođeni himničnoj muzici; a Oi! pokret je originalni fenomen radničke klase koji potiče sa ulice i govori o važnim stvarima koje se tiču radničke klase iz gradova. Bend Superyob je sjajan primjer toga što sam rekao.
Sviraš klavijaturu (klavir), voliš li klasičnu muziku?
Da, kad sam raspoložen za to, volim da čujem neke klasike. Betoven, Vagner, Karl Orf, Sibelijus, Rachmaninov, sve što ima jaku melodiju, a ima i jačinu, volim i Baha i Scarlatija. Problem je što je ‘klasična’ muzika nastala u drugom vremenu,u potpuno drugačijim društvenim okolnostima. Volim i neke tradicionalne melodije, kao i filmsku muziku koju stvaraju npr. John Barry, Jerry Goldsmith, i Francis Monkman.
Reci mi nešto više o tvom bendu Frankie and the Flames.
Napravio sam taj bend kako bih realizovao tekstove o mom životu u Londonu. U to vrijeme svirao sam klavir u raznim pabovima i odlučio sam da napravim bend koji bi svirao moje autorske pjesme. Svirali smo po čitavom Londonu i Engleskoj, a radili smo turneju i po Evropi.
Sad mi reci nešto više o Superyobu?
Ove godine je 15. rođendan Superyoba . Napravio sam Superyob sa Pat McVicarom i njegovim bratom Robom 1995. godine. Bili smo iz iste priče i voljeli iste bendove i pabove, pa smo odlučili da napravimo bend koji će govoriti o realnom životu radničke klase u Londonu. Imali smo nekoliko promjena u postavi; svirali smo po Britaniji, Evropi, Skandinaviji i SAD, a i snimili dva singla, gomilu kompilacija i sledeće Superyob albume: “Aggrophobia”, “Machine Guns ‘N’ Alcohol”, “Ghetto Blaster”, “Quality Street” (izdat i kao vinil), “Double Trouble”, a uskoro će izaći i kolekcionarsko izdanje albuma “Double Trouble” sa nekim bonus pjesmama.
Sarađivao si i sa bendovima The Blood, Evil Conduct, reci mi nešto više o tome.
The Blood su bili moji ortaci, živjeli su blizu mene, producirao sam i svirao klavijature na njihovom prvom ep singlu. Dospio je na 1. mjesto UK pank listi. Svirao sam na njihovom prvom albumu “False gestures for a Devious Public”. Sarađivao sam sa mnogim Oi! i pank bendovima, kao što su The Business, Blood, The Gonads, The Union, Vanilla Muffins, Sex Machines, Another man’s Poison, Orgasm gorillas, Prole, Oi! The robot, Eddie and The Hot Rods, The Whalers, Mouthguard, Evil Conduct, itd. Volim da radim sa bendovima koji prave muziku koja mi je bliska, kao što volim da pravim svoje pjesme u Superyob-u.
Znam da radiš i solo koncerte, kakva je tada muzika u pitanju?
Ja sam skinhed i profesionalni muzičar u isto vrijeme, sviram klavir u pabovima i na festivalima i od toga živim; a pravim i klavirske koncerte specijalno za skinse, što se obično pretvori u ludačko horsko pjevanje skinsa i panksa, repertoar čine Oi! i punk klasici, pivske pjesme, himne sa stadiona, alkoholom inspirisane melodije koje svako može da pjeva posle par piva!
Šta misliš o pank sceni danas?
Čini mi se da se scena popravlja. Ali nemam vremena za “MTV Pank” sranja.
Po tebi top 5 bendova?
Paa…. 5 i nije neka velika cifra. Varaću, pa ću ih navesti malo više – Superyob (hahaha, da!), The Business, Cock sparrer, The Cockney Rejects, Slade, The Who, The Small Faces i Killing Joke (srednji period ovog benda, ne ‘industrial’ faza)
Jeste li nekada svirali u nekoj od ex-Yu zemalja?
Ne, ali smo otvoreni za ponude!
Reci mi nešto više o pjesmi “On yer bike”…
To sam napisao sa Frankie and The Flames. Pjesma govori o tome kako treba ustati dupe, izaći na ulicu i uraditi šta želiš i ne trpjeti sve one koji pokušavaju da te zajebu. Garry Bushell iz Gonadsa me je pitao da tu pjesmu uvrsti na “Oi! Oi! That’s Yer Lot” kompilaciju, a pjesmu je producirao moj ortak Micky Geggus iz Cockney Rejects-a. Izdata je u mnogo verzija i formata, a snimio sam i novu verziju na “Inferno” albumu.
Šta misliš o radničkoj klasi danas?
Teška su vremena došla za nju, toliko je nezaposlenih ljudi u Britaniji. Mnogi od njih se muče samo da bi vezali kraj sa krajem, ali mi smo snažni, ponosni ljudi i radnička klasa će opstati, iako političari iz svih partija pokušavaju da nam nametnu sve veće poreze i donose loše zakone kojima pokušavaju da ograniče naša prava i slobode…. Slobodu govora i slobodu da ukažemo na ono što mislimo da je loše u sistemu. Moramo se držati zajedno i oduprijeti “Velikom Bratu”.
Navijaš li za neki klub i šta misliš o huliganizmu?
Navijam za Hamerse (West Ham United) – Ponos Londona! I naravno, Englesku. Šta mislim o huliganizmu? Paaa….. Momci će uvijek biti momci….. Da to ovako kažem -nasilja će uvijek biti! Koliko god kamera i policije prati neki meč uvijek će biti nasilja među rivalskim firmama. Postoji jak rivalitet među nekim klubovima, kao što svi znamo. Nedavno sam gledao West Ham protiv naših starih neprijatelja, Millwalla….. Svuda je bilo frke, u vozovima, na stanicama, na ulicama, na tribinama tokom utakmice. Jedinica za sprečavanje nereda na terenu, konjica na ulicama, a svuda tuče, itd itd itd. Ja i moja ekipa jedva dođosmo kućama čitavi (ovo jedva znači da smo imali jebeno puno sreće i bili brzi!) Ne možeš mijenjati ljudsku prirodu. Fudbal je nastao iz ludog godišnjeg takmičenja između dva engleska sela, a tada je bilo mnogo grublje nego što je to danas slučaj. Svi muškarci iz oba sela bi se sakupili na sredini, i imali su loptu napravljenu od svinjske bešike koju je trebalo ubaciti u suparničko selo. Bilo je to nalik manjem ratu, masovno mlaćenje bez pravila…. Ti “mečevi” bi trajali danima i ljudi su tu ginuli, bio je to grub i ugovoren sukob dvije strane. Moderni fudbal je vremenom postao prefinjeniji, i iako su kamere sada na svim stadionima, ritual odlaska u rat i danas postoji, iako se to na terenu danas naziva ‘sportom’. Ha! Sport je samo rat bez pucnjave. A primitivna potreba da se bori za svoju ‘firmu’ i danas postoji kod mnogih navijača, to je kao struja događaja koja je uvijek prisutna u određenoj mjeri. Nedavno sam imao ulogu u filmu “Rise of The Footsoldier” (pogledajte!) o Carlton Leachu, koji je bio jedan od vođa West Hamovog Inter City Firm-a, glumio sam u scenama nereda i nasilja – veoma realno odrađen film.
Šta misliš o podjelama na ljevičare i desničare u okviru pank scene?
I jedni i drugi imaju svoje stavove, a muzika je moćno sredstvo za promovisanje tih stavova. Superyob nikada i nigdje neće svirati ni pod čijom zastavom. Jedina zastava pod kojom sviramo je zastava naše zemlje na kojoj piše “Superyob, London”. Naša politika je naša kreativnost; a naša muzika reflektuje život urbane evropske radničke klase, kao što rekoh ranije. Neki djelovi te naše realnosti ne uklapaju se ni u jednu političku opciju, a mislim da je ono što mi govorimo blisko mnogim ljudima poput nas. Mnogim ljudima na sceni je više dojadilo da ih koriste u političke svrhe.
Najbolje pivo u Engleskoj je?
Po meni Ginis je najbolje, uz Dogbolter, Spitfire i London Pride.
Reci mi nešto o tvom najgorem pijanstvu?
Bilo ih je tolikoooo……aaarrrggghhhh!
Hvala za intervju,sve najbolje!
I tebi.
Razgovarao ĐorđepunX