An intimate look into the soul … gade mi se ovi uobičajeni uvodi recenzenata koji ne znaju što da kažu pa bacaju „velike“ fraze da zadive čitalaštvo. Svi znate ko su The Beatles. Većina vas ih cijeni. Ima mnogo onih koji ih obožavaju. Ovaj „dokumentarac“ je za njih. Film, dokumentarac, serijal, zovimo ga kako god, je urađen od fana za fanove, a režiseru je to pošlo za rukom jer ima finansijskih mogućnosti za tako nešto. Od originalno snimljenih 60 sati video i 150 sati audio materijala, tokom Januara 1969 godine, Peter Jackson je uspjeo da u skoro devet sati zgnječi snimanje „Let it Be“ albuma, Rooftop Concert i sve što se dogodilo između. To su bili posljednji dani najvećeg pop/rock benda.
Kažu kratak serijal od tri epizode, ali zaboravljaju da kažu da svaka epizoda traje preko dva sata. Vjerujem da bi neko vještiji mogao da napiše traktat od desetak stranica i da koristi sve moguće superlative, da dramatizuje svaki korak dokumentarca, da prepričava što navodno su članovi mislili, osjećali i htjeli da kažu, ali sve se svodi na 4 momka koji su osjetili breme ogromne slave na svojim plećima, koji su se opekli, pa povukli i na kraju odlučili da svako krene svojim putem. Razlozi su njihovi, ne naša stvar da mi raspravljamo i golicamo maštu, koliko god to bilo interesantno, mada opreznom posmatraču je sve jasno vrlo brzo.
A zašto je relevantan baš ovaj dokumentarac, mini serijal, film – zovite ga kako vas volja? Zato što je režiser Peter Jackson. Zato što su producenti Paul McCartney, Ringo Starr, Yoko Ono Lennon i Olivia Harrison. Sasvim dovoljno. A sve se svodi na momente nedoumice, kada članovi benda, napokon nesputano i potpuno iskreno, ali i donekle uplašeno, iskazuju svoje neslaganje, nelagodu, nedoumice, strahove … a najbolje se to vidi dok nema Yoko Ono okolo. Neobično je vidjeti Yoko Ono koja je samao stojala pored Lenona i posmatrala – kao duh. Ali, suprotno opštem mišljenju, nije ona dokrajčila The Beatles, nije ona rasturila bend. Oni su to sami uradili bez ičije pomoći. „Get Back“ je dokumentarac, testimonijum njihovog rada, raskrsnice do koje su došli, od koje su se svi bojali ali su znali da je blizu. Znali su oni vrlo dobro da je kraj benda vrlo blizu, i koliko god da su ga se bojali, priželjkivali su ga, jer su tražili svoju slobodu, pogotovo McCartney i Lennon, a kako se dobro da primjetiti iz dokumentarca, na iznenađenje svih, George Harrison je napravio prvi korak. Bio je nezadolvoljan time kako McCartney i Lennon vode uvjek glavnu riječ i sve pjesme moraju biti po njihovom ćefu. Otišao je naprasno jer se više nije slagao sa time.
Pod pritiskom da urade album na vrijeme (još 12 dana) Paul McCartney otvara dušu na onaj svojstveni i mirni engleski način, a odmah nakon toga kreće u traženje ideja za novu pjesmu. Ako ste ikada volili i zavolili pjesmu „Get Back“, onda će vas momenat kada je nastala oboriti sa nogu i rasplakati. Ti početci pjesama poput „Get Back“,“ I me mine“ i“ Let it be“ su očaravajući za svakog fana. Još jedan vrlo bitan (subjektivan) momenat je slučajni sustret sa Billy Prestonom koji je kasnije odsvirao klavijature na albumu i dodao onu posljednju kariku u lancu koji je kasnije postao poznat kao „Let It Be“.
U trećoj epizodi je čuveni „Rooftop Concert“ koji je snimljen sa više kamera, na krovu, na ulici i u zgradi gdje su, na kraju, policajci uspjeli da zaustve koncert (i uzgred, to su najpristojniji policajci ikada zabilježeni na kamerama, odlučni, ali vrlo učtivi „Thank you Madam“ ) …. i to je bio posljednji The Beatles nastup, jedan od onih koji je u istoriji rokenrola ostao upisan sa veseljem i sjetom. Sva sreća da su ga zabilježili kamerama.
„I want to say thank you on behalf of the troup and ourselves. I hope we passed the audition“.
Hvala Peter Jackson na ovom stvarno interesantnom dokumentarcu rađenom sa taktom i ukusom.
Nikola Franquelli