Sijaset naslova koje sam imao priliku da pročitam poslednjih mjeseci su podijelila mišljenja i razmišljanja o pojedinim muzičarima i likovima. Konačno sam skupio nerava da pročitam biografiju Kit Ričardsa o kojoj sam čitao citate i razne događaje iz nje. I vjerovatno kao i kod svakog ko je pročitao knjigu jedino mi pada na pamet, stvarno kako je ovaj čovjek još živ? Biografija kao biografija jeste dobra, čak i predobra s obzirom na okolnosti u kojima je pisana. Ovdje prevashodno mislim na tok sjećanja i stanje moždanih ćelija starog Kita. Čak i cijeli dio o Rolingstonsima kao bendu i njihove različitosti kao pojedinca mi nisu bile toliko zanimljive kao sam početak knjige i Kitovo odrastanje u Dartfordu blizu mentalne institucije i močvare. Takođe i njegovih početaka sviranja. A da je ovaj dio mnogima bio zanimljiv dokazuje i to da je napisao knjigu o njegoom sviranju sa djedom Bazom od koga je naučio prve pjesme. Ostatak knjige mahom čine uticaji koje je bluz ostavio na njega, kao i rege i ska kasnije, a imamo i detaljan uvid o pojedinim važnim koncertima i snimanjima albuma. Ipak mnogima je najzanimljiviji njegov odnos sa Džegerom koji je za mene dan danas neshvatljiv, al eto oni guraju i opstaju, a ovaj dokument svakako predstavlja pisanu istoriju najvećeg rokenrol benda. Džegerovu biografiju za sada ne želim da čitam.
Pod ruke pala biografija Nila Janga. Opaka knjiga o opakom čovjeku. Malo je reći da mu se deset put više divim nakon čitanja knjige. Čovjek sa svojim pisanjem i razmišljanjem je genijalac koji svoj duh i energiju usmjerava na 100 strana od kojih je svaka bogomdata kreativnost. Od maketarstva do start up ideja kao što je PureTone, program koji je trebalo da poveća kvalitet zvuka digitalnih medija do savršenstva studijskog master snimka. Iako početni pokušaji nijesu urodili plodom, on ne odustaje i gura dalje. Ideja je da ono što dobijamo kao mp3 slušamo na striming servisima ili njegovom Pono plejeru kao studijske master snimke. Malo je reći genijalnost. Samo da se ostvari. Takođe je strastveni ljubitelj i kolekcionar vintage automobila. Ali ne kao pomodni rokenrol selebriti, već kao znalac mehaničar koji eto svojim prodatim albumima može da priušti i to zadovoljstvo. Ali njegov novac ne ide samo na „hobije“ već i na humanitarni rad. Čak je i privatna priča dostojna romana. Čovjek ima dijete sa cerebralnom paralizom sa jedom ženom, dok sa drugom ženom takođe ima dijete koje ima smetnje u razvoju, jer je u stomaku doživjelo moždani udar. Dakle teška privatna priča kojoj pristupa sa strašnom ljubavi i požrtvovanjem. U knjizi imamo još dosta detalja o nastancima pjesama, studijima, bendovima, muzičarima i koncertima koje rado pamti. Veoma dobra i emotivna knjiga. Long live Neil!
Na red je došao The Boss i njegovih 600 kusur strana života i karijere. Ova biografija i putopis, koji bi mogao biti i svojevrsni road movie da se pretoči na platno objašnjava do tančina kako je nastala američka muzička ikona i njegov kultni E street bend. Netipična rokenrol priča lišena pretjerane upotrebe opijata i partijanja, uglavnom se bazira na Sprinstinovoj pasiji prema muzici, njegovom Nju Džerziju i konstantnoj borbi sa depresijom. Za mene najbolji dio cijele priče je njegovo objašnjavanje motiva zbog kojih su nastale neke kultne pjesme. Springstin čitaocima kao i kroz svoju karijeru objašnjava šta Amerika u stvari predstavlja, šta bi trebala biti, a šta nije. Kao i kod Ričardsa zanimljivo je Brusovo djetinjstvo u irsko-italijanskoj zajednici. Kao da gledamo film Kum ili nešto slično. Upravo djetinjstvo i njegov odnos sa velikom porodicom jedan je od razloga zbog čega se tokom života vraćao ovom gradu. Zbog načina na koji radi i stvara nazvan je The Boss, i to je još jedna zanimljivost u knjizi. Kako zapravo sve muzičke rizike i sve što se tiče biznisa on preuzima na sebe, a isto tako od muzičara E street benda očekuje 300% svojih mogućnosti. Jedna muzička mašinerija koja melje svih ovih godina i upisuje svoje ime zlanim slovima u istoriju muzike. Knjiga, iako obimna, uopšte nije dosadna. Sjećanje na ljude i događaje mu je fenomenalno, pa kroz naraciju imamo osjećaj da se svaki put nalazimo u njegovoj koži. Obavezno štivo, bez obzira da li je neko fan njegove muzike ili ne.
Klepton je napisao životnu filmsku dramu, čovjek dva lica, ogromnog talenta, i ega, sve to priznaje… Otimao se sa Džordžom Harisonom oko žene, bio mu je veliki prijatelj i kad je ovaj umro organizovao koncert u njegovu čast. Drogirao se, odvikavao, bio teški alkoholičar, da bi na kraju otvorio ustanovu za liječenje zavisnosti. Sina je izgubio u sada već čuvenom incidentu. Ljubitelj mode i arhitekture, čak priznaje da voli street modu, skejtere i grafite. Lovac i ribolovac. Ne sjeća se puno svojih koncerata i turneja. Takodje, po sopstvenom priznanju ne sjeća se muzičkih revolucija kao što su punk, elektronska muzika… Uspio je da obradi Marlija i iznova zaludi svijet regeom, da snimi album u čast Roberta Džonsona, odsvira koncert na svakom kontinentu i opet bude aktuelan i popularan. Broj ljudi sa kojima je nastupao i koji su nastupali sa njim je neopisiv, a njegov značaj za bluz i rokenrol je nemjerljiv. I dalje priznaje da je egoistični kučkin sin i ko zna šta će se još izroditi iz ovog ludog engleskog uma. Knjiga se čita u dahu…
Na red su došla neka naša izdanja. Prva je Život sa Idi(j)otima nekadašnjeg basiste benda Nenada Marjanovića Frica. Knjiza je solidna. Nekako mi je utisak poslije čitanja da ipak nešto nedostaje kada je najbitniji jugoslovenski pank bend u pitanju. Naravno, priča je ispisana iz jednog ugla poimanja stvari. Saznajemo dosta o inostranoj karijeri benda, međuljudskim odnosima kao i kako su neke pjesme nastajale. Neizostavan dio knjige su i događaji zbog kojih bend ima kultni status. Zanimljiv i iskren je jedan citat u kome autor kaže da nije bilo rata, ne zna zapravo koliko bi bend bio veliki. Za mnoge koji ne znaju mnogo o Puli i Istri imamo puno opisa grada i mentaliteta. Pominje se takođe dosta likova i bendova koji su bili aktuelni u vrijeme rada benda. U skoro isto vrijeme imamo i film o pokojnom pjevaču Tusti, ranije je izašao tribute CD, tako da se čini da je ovo samo početak i dalje neispričane priče o njima, i da će sa svakom novom pričom ovaj bend sakupljati više publike i poštovalaca.
Sledeća na redu je knjiga Idoli i poslednji dani autorke Ane Marije Grbić. Ova knjiga je u stvari skup razgovora koje je autorka vodila sa nekadašnjim članovima benda. Naravno nedostaje Divljan, a u knjizi nema ni Nebojše Krstića, koji nije autorizovao njegov dio razgovora. Međutim i tako okrnjen tekst je donio za sve nas nešto novo kada je ovaj bend u pitanju. Puno se saznaje iz priča aktera koji su ili članovi, prijateji benda itd. Kao i sve što je kod Idola kontradiktorno, tako je i ova knjiga, jer se često priče aktera ne slažu, što zbog svojih ubjeđenja, što zog protoka vremena ili perspektive. Međutim moj je utisak bio da knjiga najbolje objašnjava da tako jedna eksplozija kreativnosti i kreativnih ljudi nije mogla puno da se održi i da je kraj benda bio neminovnost i da je upravo zbog toga napravljen, po mnogima, najvažniji album u istoriji jugoslovenskog rokenrola. Svakako knjiga koja je morala da se dogodi na ovaj ili onaj način.
Sledeće što mi je dopalo pod ruku bia je knjiga Kako smo propevali, Jugoslavija i njena muzika autora Ivana Ivačkovića, čak peto izdanje. Čuo sam za knjigu, al’ nikako da je pročitam sve do sada. Mnogo dobar i važan dokument. Opisuje se gotovo svaki važan muzički momenat i fenomen od SFRJ do SRJ. Knjiga nije puki muzički vremeplov, već paralelno imamo i socio političke i kulturološke momente koji su dovodili do nastanka recimo Bijelog dugmeta, turneje Đorđa Marjanovića po Rusiji, kako se desila Lepa Lukić, pa sve do EKV i Van Gogha. Kroz sjajne fotografije iz arhiva imamo knjigu koja nam po ko zna koji put objašnjava ko smo bili i ko smo danas i kroz rokenrol. Autor Ivan Ivačković se u knjizi još jednom pokazuje kao vrstan znalac svih ovih događaja, a politička dešavanja objašnjava sa distance „normalnog“ čovjeka. Vjerovatno zbog svega toga knjiga i doživljava redovna reizdanja.
Na kraju knjigekoje šišu dva Đura. Jedan je glumac, drugi mornar. Mojih pedeset i Branko Đurić došao je kao šlagvort da konačno čujem Bombaj Štampu na Lake festu. Pored sveg poštovanja njegovog glumačkog i muzičkog angažmana, nije mi jasno zašto je u knjigu uvrstio svojevrstan dnevnik o tome kako se život nastavlja i ako čovjek napuni pedeset godina. Nakon Neletovog izleta sa Fajrontom očekivao sam sličnu stranu priče o Sarajevu, i Nadrealistima koja me najviše zanima, a to se dobilo u ovoj knjizi u promilima. Najviše imamo toga kako Đuro žuri na avione da bi snimao filmove u Italiji, i kako je dobio gitaru od Anđeline i Bred Pita za rođendan. Svakodnevni opisi dana provedenog na raznim poslovima i tu je kraj. Vjerovatno će knjiga dobro finansijski proći al ne vidim neku važnost za njegov lik i djelo. Druga knjiga je roman Đure Mornara, odnosno Vladimira Đurića. Kako ne pročitati knjigu od autora kutne stvari Zgromiću te ja koja me pratila kroz djetinjstvo, a koji u romanu piše o urbanom Beogradu, u vrijeme panka i novog talasa. U suštini klasični sinopsis snalaženja izgubljene generacije i pojedinca u socijalističkom društvu i težnja promjenama. Baronijan glavni akter živi sa djedom, razdvojen od oca i obitava u Beogradu. Dešavaju mu se razne ljubavne i muzičke dogodovštine a na kraju saznaje da u svojem porodičnom stablu ima plave krvi i da je on potomak plemića. Roman me podsjeća dosta na Vidojkovića, izvinjavam se i jednom i drugom ako griješim i ako im to smeta.
Do sljedećeg čitanja. Još dosta knjiga čeka svoj red…
Đorđepunx