Već smo pisali o nekim albumima koje ste trebali zabilježiti u protekloj godini. Nije zgoreg dodati toj listi još osam albuma koji su moguće prošli ispod radara u godini nakrcanoj izdanjima. Uživajte.
Lankum
Between the Earth and Sky
Jedan od manje poznatih bendova koji gaji keltsku muzičku tradiciju ranije je nastupao pod nazivom Lynched. Usred brojnih povezivanja njihovog imena sa rasnim temama, prije par godina preimenovali su se u Lankum. No, priča iza novog imena je jednako mračna. Ovi Dablinci su se krstili po zločincu koji je ubijao djecu u pjesmi John Reilly Jr-a. – „False Lankum”. Dio svog repertoara, neizbježno su posvetili tradicionalima, ali ne zaostaju ni njihove autorske numere. Granicu između ova dva seta pjesama teško je osjetiti. Ovaj četvoročlani sastav počeo je kao eksperimentalni psihodelični folk-punk da bi se od 2000. (kada su nastali) izgrađivali, pa danas etno podlogu ukrašavaju i momentima karakterističnim za američki folk, krautrock, pa i atmosferom death metala. ‘Between the Earth and Sky’ nije album samo za keltoljupce, već za sve one koji vole atmosferu i dobru i upečatljivu pjesmu.
{youtube}H42lhBIPthw{/youtube}
Benjamin clementine
I Tell a Fly
Rođeni Londonac koji svoju muziku stvara većinom sa druge strane Lamanša je prije dvije godine uradio jedan od najljepših muzičkih albuma te godine. Njegov debi vođen prvenstveno raskošem njegovog glasa i muziciranja na klaviru izveo je na svijetlo dana modernog pjesnika odgojenog na najboljim citatima Šekspira, Verlena, Bodlera, Brela, Aznavura, Koena… Jednostavnost debi albuma, na novom „I Tell a Fly” zamijenio je bogatstvom gotovo kabaretskih aranžmana. Ovo samo govori da je Clementine tek počeo da istražuje muziku onog momenta kada ga je kritika i publika prepoznala kao originalnog i zanimljivog autora. Mercury nagrada je samo jedno od priznanja. Na novom albumu Cementine se bacio na more svjetskih problema, ali na svoj višeslojan način. „Phantom of Alepoville” noseći singl ovog materijala koliko god da govori o užasima nekog rata, više u stvari priča o djeci svakog kutka ovog svijeta i njihovim fantomima – nasilnicima, strahovima, strepnjama koje im se prikradaju bez jasnih oblika i razloga. Upoređujući zlostavljanje djece u školi i kod kuće sa onim napravljenim u ratnim područjima Clementine potkrepljuje novim teorijama psihoanalize. Ništa manje pažnje ne posvećuje ostalim pjesmama novog albuma „I Tell a Fly” poput: „Ode from Joyce”, „Jupiter”…
{youtube}3m5PuSmOZYo{/youtube}
Yazz Ahmed
La Saboteuse
Kada se svijet (mi svakako jesmo) prije nekoliko godina navukao na Ibrahim Maaloufa bilo je jasno da će uskoro novi trubači krenuti u osvajanje svjetskih bina. Gotovo da nema imena sa kojim trubačica (jel se tako kaže???) Yazz Ahmed nije sarađivala, od onih džez profilisanih do Radioheada na čijem je albumu „King of Limbs – live from Basement” i svirala. Zašto pominjemo Maaloufa? Iz razloga što Ahmed na njegov način kombinuje svoje azijske korjene (Bahrein) sa zvucima modernog Londona. Za razliku od svog kolege, ona ide dublje u elektro sazvučja, pa time širi vidike i uspjeva da dokuči neke dalje horizonte. Poseban plus ovom materijalu daje Sophie Bass. Ilustratorka porijeklom sa Trinidada koja u digitalnoj eri, kada je dizajn omota gotovo potpuno zaboravljen, ostvaruje divnu naslovnicu maestralnog albuma La Saboteuse.
{youtube}H0rrQ5VAP5g{/youtube}
Jason Isbell & the 400 Unit
Nashville Sound
Ovo nije album koji bi trebao da se nađe na listi „zapostavljenih”, iz razloga što je na većini lista. Makar onih od 50 najboljih. Ipak, album koji je donio jednog od najboljih pjesnika rokenrola novog milenijuma u svojoj za sada najljepšoj formi zaslužuje da se nađe i ovdje. Za slučaj da je neko previdio sve ostale liste. Put kojim Isbell ide od odlaska iz Drive By Truckersa davne 2007. je jedno iskreno putovanje samospoznaje. Potražite prije slušanja ovog (ili bilo kog drugog) Isbellovog albuma kratki youtube klip koji je potpisan sa „Rise and Fall of Jason Isbell” i u njemu ćete naći dirljivu priču iza skoro svake njegove pjesme. Novi album nije ništa manje autobiografski od prethodnih. Pjesma „Anxiety” je recimo njegov način borbe sa sveprisutnom modernom bolešću, dok je „We Were Vapires” jedna od najljepših ljubavnih pjesama poslednje decenije. To što je uživo izvodi sa suprugom violinistkinjom Amandom Shires kojoj je i posvećena, donosi novu atmosferu cijeloj priči.
{youtube}ivYkyC8J29M{/youtube}
Gregg alman
Southern Blood
Poslednji album koji je iza sebe ostavio veteran bluz roka Gregg Allman koji nas je napustio u maju prošle godine je jedno od ljepših oproštajnih pisama. Skup pjesama koje su napisali Dylan, Jerry Garcia, Lowell George, Tim Buckley i drugi dobio je prelijep novi obris u ovakvom pakovanju. Ipak najdirljivija od svih je uvodna numera “My Only True Friend” koju potpisuje sam autor. Jasno je, u pitanju je razgovor sa bratom Duaneom koji ga već odavno čeka sa one strane.
{youtube}DtJHGb5923Y{/youtube}
Songhoy Blues
Résistance
Par poslednjih godina donijele su bujicu izvođača iz egzotičnih krajeva u kojima rokenrol i nije baš omiljena forma. Oni su poput recimo Tinariwena svojim amalgamom tradicionalne i zapadnjačke muzike osvajali svjetske festivale. Novo, ni malo manje zanimljivo ime je Songhoy Blues iz Malija. Nakon bježanja pred džihadistima, bend se osniva u Bamako-u kojem su i posvetili jednu pjesmu na svom drugom albumu “Resistance”. Saradnja sa Iggy Popom na numeri “Sahara” samo je nadogradnja onoga što su uradili na svjetskoj sceni sa prvijencem “Music in Exile”.
{youtube}VrTXSrGYL7U{/youtube}
Aimee Mann
Mental Illness
„Goose Snow Cone” – najavni singl devetog albuma Aimee Mann je nagovjestio da ova kantautorka ima još mnogo toga da uradi. Ovaj materijal od jedanaest novih numera u svojih nešto više od pola sata donosi hronike suočavanja sa realnošću sa dozom uvjerljivosti koja je prilično rijetka kod modernih trubadura. Mannovu, skoro pa šezdesetogodišnjakinju smo uvrstili u ovu listu ne samo zbog kvaliteta albuma koji je napravila. Tu je i zbog svoje četvorodecenijske karijere koja je čini jednim od najupečatljivijih pjesnika i autora koje svijet danas ima. Mnoge će začuditi činjenica da se njeno ime nalazi kako na popkulturnom fenomenu „True Colors” koji je davnih osamdesetih objavila Cindy Lauper, tako i na „The Story of Light” Steve Vaia.
{youtube}en8HZ6X20Og{/youtube}
Sleaford Mods
English Tapas
Jason Williamson i Andrew Fearn su za deset godina postojanja stvorili upravo toliko albuma. Ovogodišnji „English Tapas” je prvi koji je objavljen za Rough trade records. Elektro punk vodiči kroz modernu Britaniju su nešto najbolje što ova zemlja može da ponudi poslednjih godina. Notingemska dvojka i ovog puta radi ono što najbolje zna – kritikuje i opominje.
„English Tapas” je inače jelo (“half a scotch egg, a cup of chips, a bit of pickle”), a album toga naziva će Sleaford Modse, baš kao i prethodnih devet, zadržati dalje od mainstreama. Kalkulantski potez ovog britkog dueta.
{youtube}BtMs-_VEeyE{/youtube}
R.M. {jathumbnail off}