Shane Meadowsa smo zavoljeli još davno prije nego će se se u autobigrafskom filmu, (kasnije i serijalu) This Is England pozabaviti temama pop kulture koje su nama prilično bliske. Prije panka, ska i skinhedsa svoje mladosti, Meadows je napravio pet veoma dobrih filmova od kojih posebno preporučujemo Dead Mans Shoes.
U njegovim ostvarenjima socijalne teme su uvijek u prvom planu, pa ne čudi što ga kritičari često upoređuju sa Ken Loachom i Mike Leighom.
No, nakon pomenutog This Is England, mnogo manje će uraditi na polju filma. Dva osrednja ostvarenja nijesu nastavila dobar niz. I tu je završena njegova prošla decenija i za sada bavljenje igranim filmom.
Još uvijek mlad režiser, rođen 1972. godine, u zadnjih deset godina snimiće realno malo. Odradio je dokumentarac o Stone Rosesima, video spotove Jake Bugga i Liam Gallaghera i par mini serija „franšize“ This Is England.
Upravo zbog nedostatka onog pravog Meadowsa nam je važna serija The Virtues. Jedan od razloga zašto se uopšte osvrćemo na nju, osim njenog kvaliteta, je i nada da se njom Meadows vraća filmskim formatima. Ako cjepidlačimo, i ona je bez problema mogla funkcionisati kao film, jer četiri puta 45 minuta su jedva nešto veća minutaža od cjelovečernjeg filma.
Drugi razlog zbog čega pominjemo seriju staru godinu i po dana je što je kao ni većina regionalnih portala ni mi nijesmo uvrstili u preglede najznačajnijih te godine. Oni koji jesu, a veoma ih je malo, dali su paušalan osvrt, često okrnjen prevod najave sa nekog stranog internet medija.
Treći i najvažniji razlog je što je ova serija svojevrstan prequel filma This Is England. Autobiografski naravno. I otkriva režiserove dječačke dane i njihove najmračnije tajne. Režiser se usudio da ih prenese na traku i od toga napravi jedno od boljih ostvarenja u svom katalogu. Čista emocija.
Prije nego će mladi Meadows sa 13 godina ući u svijet panka i skinhedsa među kojima će potražiti svoje pleme i neki vid sigurnosti, preživjeće jedan od najtežih perioda svog života. Baš kao što je Shaun iz TIE njegov alter ego, tako je to ovdje mali Joe – devetogodišnjak zaglavljen u sirotištima.
Razdvajanje od porodice, seksualno zlostavljanje, odbrambeni mehanizmi koji su neminovno uslijedili, nesnalaženje i ostali PTS poremećaji su samo dio onoga što je preživio ovaj režiser.
“O ovome ću pričati samo jednom. Postojao je događaj u mom životu koji se desio u jebeno nevjerovatno nesrećnom trenutku…”, ispovijedio se Meadows novinaru londonskog Guardiana.
Nakon što mu je otac pogrešno optužen za ubistvo tinejdžerke, djeca su sklonjena kako bi lakše preživjela medijski linč porodice. Meadows koji je tada imao devet godina, razdvojen je od sestre i sklonjen kod tetke. Ovdje se već naziru inspiracije za The Virtues. Verbalno i seksualno zlostavljanje, nažalost postaće dio njegove priče. “Ako ne pričaš o tome, nije se desilo”, odlučio je devetogodišnjak, a Guardianu ispričao četrdesetogodišnjak. Stvari su se potisnule, a nakon toga i zaboravile. Psihičke i fiziološke znakove koji su neminovno pratili ovu traumu, roditelji i sredina su povezivali sa događajima vezanim za sve ono što je pokrenulo ubistvo povezano sa njegovim ocem. U intervjuu Meadows se prisjeća da je u određenim situacijama kada se osjećao ugroženo od starijih osjećao paniku, ali da nije razumijevao njene korjene, ni razlog zašto one utiču na njegov život na dnevnoj bazi. Do suštine će doći tek kasnije na psiho terapijama kojima će se podvrgnuti u tridesetim godinama svog života.
Možda je potencijalnim budućim gledaocima The Virtuesa bilo lakše bez ovih informacija. Serija nabijena emocijama, monohromijom Britanije, memljivim birtijama, borbom za goli život, te odličnom glumom prije svih glavnog protagoniste Stephena Grahama (This Is England, Boardwalk Empire, Snatch…) i njegovog ženskog pandana Niamh Algar (Raised By Wolves, MotherFatherSon), svakako će vas dobro razdrmati. Istinite priče u njenoj srži su možda ipak previše za ponekog.
The Virtues sa sve Hristom razapetim preko slova T u naslovu osvrće se uveliko i na ovaj stub društva, koji je neizostavni dio ne samo vaspitanja nego i funkcionisanja državnog aparata i njegovih službi.
“Bio sam pogođen zlostavljanjem koje mi se desilo samo jednom. Imao sam makar tri nervna sloma kao rezultat tog događaja, prouzrokovalo mi je život pun tjeskobe. Zamislite onda kako je u domovima za zbrinjavanje gdje obitava sva ta brutalnost, a vi joj ne možete pobjeći. Gdje neko može ući u vašu sobu kada mu se prohtje…”. The Virtues je Meadowsov način osvjetljavanje ove osjetljive teme. I čini se pun pogodak.
Shane Meadowsa smo zavoljeli još davno prije nego će se se u autobigrafskom filmu, (kasnije i serijalu) This Is England pozabaviti temama pop kulture koje su nama prilično bliske. Prije panka, ska i skinhedsa svoje mladosti, Meadows je napravio pet veoma dobrih filmova od kojih posebno preporučujemo Dead Mans Shoes.
U njegovim ostvarenjima socijalne teme su uvijek u prvom planu, pa ne čudi što ga kritičari često upoređuju sa Ken Loachom i Mike Leighom.
No, nakon pomenutog This Is England, mnogo manje će uraditi na polju filma. Dva osrednja ostvarenja nijesu nastavila dobar niz. I tu je završena njegova prošla decenija i za sada bavljenje igranim filmom.
Još uvijek mlad režiser, rođen 1972. godine, u zadnjih deset godina snimiće realno malo. Odradio je dokumentarac o Stone Rosesima, video spotove Jake Bugga i Liam Gallaghera i par mini serija „franšize“ This Is England.
Upravo zbog nedostatka onog pravog Meadowsa nam je važna serija The Virtues. Jedan od razloga zašto se uopšte osvrćemo na nju, osim njenog kvaliteta, je i nada da se njom Meadows vraća filmskim formatima. Ako cjepidlačimo, i ona je bez problema mogla funkcionisati kao film, jer četiri puta 45 minuta su jedva nešto veća minutaža od cjelovečernjeg filma.
Drugi razlog zbog čega pominjemo seriju staru godinu i po dana je što je kao ni većina regionalnih portala ni mi nijesmo uvrstili u preglede najznačajnijih te godine. Oni koji jesu, a veoma ih je malo, dali su paušalan osvrt, često okrnjen prevod najave sa nekog stranog internet medija.
Treći i najvažniji razlog je što je ova serija svojevrstan prequel filma This Is England. Autobiografski naravno. I otkriva režiserove dječačke dane i njihove najmračnije tajne. Režiser se usudio da ih prenese na traku i od toga napravi jedno od boljih ostvarenja u svom katalogu. Čista emocija.
Prije nego će mladi Meadows sa 13 godina ući u svijet panka i skinhedsa među kojima će potražiti svoje pleme i neki vid sigurnosti, preživjeće jedan od najtežih perioda svog života. Baš kao što je Shaun iz TIE njegov alter ego, tako je to ovdje mali Joe – devetogodišnjak zaglavljen u sirotištima.
Razdvajanje od porodice, seksualno zlostavljanje, odbrambeni mehanizmi koji su neminovno uslijedili, nesnalaženje i ostali PTS poremećaji su samo dio onoga što je preživio ovaj režiser.
“O ovome ću pričati samo jednom. Postojao je događaj u mom životu koji se desio u jebeno nevjerovatno nesrećnom trenutku…”, ispovijedio se Meadows novinaru londonskog Guardiana.
Nakon što mu je otac pogrešno optužen za ubistvo tinejdžerke, djeca su sklonjena kako bi lakše preživjela medijski linč porodice. Meadows koji je tada imao devet godina, razdvojen je od sestre i sklonjen kod tetke. Ovdje se već naziru inspiracije za The Virtues. Verbalno i seksualno zlostavljanje, nažalost postaće dio njegove priče. “Ako ne pričaš o tome, nije se desilo”, odlučio je devetogodišnjak, a Guardianu ispričao četrdesetogodišnjak. Stvari su se potisnule, a nakon toga i zaboravile. Psihičke i fiziološke znakove koji su neminovno pratili ovu traumu, roditelji i sredina su povezivali sa događajima vezanim za sve ono što je pokrenulo ubistvo povezano sa njegovim ocem. U intervjuu Meadows se prisjeća da je u određenim situacijama kada se osjećao ugroženo od starijih osjećao paniku, ali da nije razumijevao njene korjene, ni razlog zašto one utiču na njegov život na dnevnoj bazi. Do suštine će doći tek kasnije na psiho terapijama kojima će se podvrgnuti u tridesetim godinama svog života.
Možda je potencijalnim budućim gledaocima The Virtuesa bilo lakše bez ovih informacija. Serija nabijena emocijama, monohromijom Britanije, memljivim birtijama, borbom za goli život, te odličnom glumom prije svih glavnog protagoniste Stephena Grahama (This Is England, Boardwalk Empire, Snatch…) i njegovog ženskog pandana Niamh Algar (Raised By Wolves, MotherFatherSon), svakako će vas dobro razdrmati. Istinite priče u njenoj srži su možda ipak previše za ponekog.
The Virtues sa sve Hristom razapetim preko slova T u naslovu osvrće se uveliko i na ovaj stub društva, koji je neizostavni dio ne samo vaspitanja nego i funkcionisanja državnog aparata i njegovih službi.
“Bio sam pogođen zlostavljanjem koje mi se desilo samo jednom. Imao sam makar tri nervna sloma kao rezultat tog događaja, prouzrokovalo mi je život pun tjeskobe. Zamislite onda kako je u domovima za zbrinjavanje gdje obitava sva ta brutalnost, a vi joj ne možete pobjeći. Gdje neko može ući u vašu sobu kada mu se prohtje…”. The Virtues je Meadowsov način osvjetljavanje ove osjetljive teme. I čini se pun pogodak.
Vjerovatno najveća snaga mini serijala leži u opomenama, poukama i razrješenjima za same žrtve nasilja. Kako krenuti dalje nakon nepravdi ovakvih razmjera i kako pokupiti komadiće svakog narednog dana? Ostavljeni od društva, Meadowsovi akteri, a izgleda svojevremeno i on sam, spasavaju sami sebe. Ili ne. Nalaze različite puteve, očekivane i manje očekivane. Meadows je svoj pakao očigledno preživio, a hoće li njegovi likovi, provjerite sami.
P.S. Seriju prati veoma zanimljiv soundtrack za koji je PJ Harvey uradila nekoliko numera.
Goran Dojčinović