Istina je, Milan Mladenović je simbol muzičkog kvaliteta, nabujala rijeka pjesničkog i sviračkog talenta, simbol i izdanak jednog vremena. Ali, mislim da njegov životni pečat nije samo u tim činjenicama ili u tome da su generacije nastavile da ga slušaju i nakon smrti, njegova snaga nije samo ni u EKV-u ili Šarlu.
Ta veličina je u porukama i načinu na koji su one primljene među generacijama. Osamdesetih su djelovale oslobađajuće u još prisutnom jednoumlju, devedesetih, dok smo gazili preko raskomadanih tijela i ideja, imale su iscjeliteljsku moć, ali ispalo je da su najpotrebnije ovih poslednjih godina kada se, ”slepi i gluvi”, rađe prepuštamo besmislu nego traganju. Te poruke su osnov i na njima su se praktično bazirali intelektualni počeci, pa i životi raznih generacija. Oni koji su ih usvajali, mogli su da krenu na put, bez straha da će ih negdje iza ugla sačekati neznanje i bahatost. I tu vidim njegov životni pečat. Da, govorim o Milanu kao intelektualcu, ali ne o nekom egu koji od svoje samodovoljnosti ,,žvaće” ljude, već o slobodnom čovjeku koji je u startu prepoznao da ima misiju i koji je sve što ima rasuo iznad gradova. Ovo nije preporuka ili poziv da Milana uvrstimo u školske programe ili na fakultete, ali ajde da priznamo da se neprestano ide tragom njegovih poruka, isto onako kako se ide i tragom onih koje su poslali, naprimjer, Miljković, Nastasijević, Dis ili Ujević. Jeste, tu snagu poruke imali su i Štulić, Rundek, Divljan, Predin ili Dedić, i među njima ima nekih čije stvaralaštvo možda više cijenim od Milanovog. Ali, on je tu poruku nosio hrabrije i ,,zažetije”, preko granica izdržljivosti, sve dok se sa njom nije sreo oči u oči. I Magi. I Bojan. I VD…
Na jednom od svojih poslednjih nastupa, na koncertu ,,Rokenrol zauvek”, aprila 1994. u Beogradu, Milan je upitao publiku: ,,Da li smo preživeli?” Odgovora nije bilo, a pitanje je još uvijek otvoreno…
Jole Vučurović
{youtube}xhp1xCxC-UY{/youtube}