Da je Syd Barrett bio pogonska snaga Pink Floyda dobro je poznato. Na desetu godišnjicu njegove smrti podsjetićemo se kratko jedne druge strane njegove nevjerovatne ličnosti. One slikarske. “Uvijek sam mislila da je njegova umjetnost samo nešto čime se zabavlja dok čeka da mu krene s muzikom”, govorila je njegova djevojka iz pre-Floyd perioda Libby Gausden. I nije se prevarila.
Iako se crtežom i slikarstvom bavio od djetinjstva, težio je nečemu višem. Mnogi će kasnije u njegovim opijatskim seansama vidjeti, ne zavisnika i momka sa poodmaklom šizofrenijom,već umjetnika u potrazi za nekimdrugim svijetom. Istina je, svjedočenjegovi bližnji, sebe je uvijek smatrao prije svega ostalog – umjetnikom, pa je stipendiju i slikarstvo podredio muzici. Tačnije, pokušavao je već u ranoj fazi rada sa Floydima, stvoriti nešto više od auditivnog i vizuelnog. Sliku nad slikama.
Godine 1963. Syd je otputovao u London na prijemni za Umjetničku akademiju Camberwell umjesto na koncert Beatlesa. Toje vjerovatno zadnji put da je muzika izgubila bitku. Istog ljeta sa prijateljem će organizovati svoju pevu izložbu na spratu lokalnog puba Lion and Lamb. Bez nekog uspjeha ili brojne posjete Syd je izložio “divlje apstrakcije i mrtve prirode u tehnici ulja na platnu” bilježi Mark Blake u svojoj knjizi “Kad svinje polete.” Upravo će se tokom svojih slikarskih pustolovina, Syd upoznati sa mehaničkim spravama i svjetlosnim projekcijama koje će inkorporirati u kasnije nastupe svog benda.
Na jesen se Barrett preselio u London i počeo svoju kratku avanturu na Akademiji Camberwell, gdje je “ostao zapamćen kao entuzijastičan, iako tvrdoglavo jednostran student koji je iznenađivao mentore, ali i druge studente svojom upomošću da za sve slike koristi kist iste širine” – bilježi Blake. U tom period uradiće i portret pop-pjevačice Sandie Shaw.
Kada je 1968. napustio bend, vratio se mirnom životu u rodnom Cambridgeu. Tu se osim bjesomučnog iščitavanja Tolkiena, posvetio apstraktnom slikarstvu.
Fondacija koja nosi njegovo ime, u saradnji s Escape Artists, organizovala je 2008. izložbu njegovih, nikada u javnosti predstavljenih djela, s namjerom da novac od prodaje ulaznica usmjere u humanitarne svrhe. Tada je prikazano oko 30 njegovih radova koje svijet prije nije imao prilike vidjeti.
Barrettov način rada, kao uostalom često njegov život hvatao je nagle krivine. Veliki broj slika u samoj završnici fotografisao je, pa potom palio. Logično, nasvijetlo dana ova izložba donijela je veliki broj fotografija.
Njegova sestra svjedočila je o njegovim slikama: “Pretpostavljam da ljudi prvo shvate da je nešto posebno u njemu kada vide njegove slike koje je radio kao dijete. Bili su to crteži olovkom, a on je u sebi jednostavno imao taj dar da nacrta ono što vidi”.
Barrett je, što je i očekivano, uvijek slikao za sebe. Prezirao je prijateljske porudžbine.
Njegov poslednji period i totalno povlačenje, obilježiće slike koje nasuprot očekivanjima, ne zrače znacima uništavanja, kao što je to bio slučaj sa njegovom muzikom. Barrett je moguće, ovim slikama pokušavao da iznova izgradi svoj svijet. Na kraju krajeva, njegovo putešestvije počinje sa slikama.
Neke od njegovih slika iz ovog perioda ne samo koloritom već i temom svjedoče o nekom drugačijem Syd Barrettu- ‘Field and Flowers’, ‘Big Green Landscape’, ‘Flowers’.
{youtube}f593OUdI4ow{/youtube}